Sadržaj je preuzet sa stranica DuLista
Najnovije izdanje Društva dubrovačkih pisaca, knjiga ‘Zapisi postijera iz Grada’ dugogodišnjeg poštara Miha Mihe Đanovića predstavljena je u ponedjeljak u Saloči od zrcala.
Miha, Miho Đanović, čeljadi je znani postijer od Grada, pa i nešto šire po Dubrovniku. Sa kućnim brojem u Medovićevoj ulici, onoj prvoj od Pila kad se siđe na Stradun, uz dugi i visoki zid Male braće, u ulici koja vodi sve do gore prijeko Prijekog, uza skale do Pelina i podno Minčete. Tu živi s obitelji, kao što živi u cijelom Gradu, u svakoj mu ulici, svakom kantunu, placeti… U svom điru sve te godine koje je proveo kao postijer, raznoseći u svojoj bursi od pošte razne čestitke, kartoline, pisma, račune i mirovine, tužne i radosne vijesti, pa i foje kao nekad Mato Novinar. Ulazeći u domove čeljadi Grada, noseći im i radost i tugu, sve ih je zno, sve ih je upoznao.
– Doživio sam lijepih i tužnih stvari tijekom svoje 39-godišnje karijere, ali nisam se htio prisjećati tužnih, već onih zanimljivih stvari koje su spontano dolazile. Na Prijekome sam 13 godina stalno nosio poštu, tu su većinom bila starija ćeljad, pa je s njima trebalo stati i popričati, napraviti im neku uslugu i nasmijati se. Pričao bih ja ovakve doživljaje s terena pa me dosta prijatelja poticalo da to i zabilježim. Sreo sam Borisa Njavra koji mi je rekao da će to biti jedna interesantna knjiga – rekao je Đanović te dodao kako je u zadnje vrijeme radio u sortirnici zajedno s još 26 ljudi, pa se onda ona zatvorila, te kako ističe: ‘Meni nije puno falilo do otpremnine, tako da sam slobodno vrijeme iskoristio za pisanje ove knjige’.
Postao je dio njihovih domova. I navika, običaja, priča, kundurarija, noseći sa sobom svoju bursu od pošte postao je neizostavni dio života Grada. Onaj kojeg se čeka svako jutro, što zbog neke važne vijesti, nekog tajnovita pisma, možda i zbog po koje riječi s njim, onako uz put, ili mirovine od koje se živi. Onda je i on pošao u mirovinu i počeo se sjećati, pomalo počeo i zapisivati sve to što je doživio i proživio kao postijer u Gradu. I malo šire.
Uz autora, u predstavljanju ove vesele i zanimljive knjige o čeljadi Grada nekad, sudjelovali su i autorovi prijatelji Mato Jerinić, Boris Njavro i Sabastijan Vukosavić, a ovu večer posebno su uljepšali i primorski svatovi!
– Doživio sam lijepih i tužnih stvari tijekom svoje 39-godišnje karijere, ali nisam se htio prisjećati tužnih, već onih zanimljivih stvari koje su spontano dolazile. Na Prijekome sam 13 godina stalno nosio poštu, tu su većinom bila starija ćeljad, pa je s njima trebalo stati i popričati, napraviti im neku uslugu i nasmijati se. Pričao bih ja ovakve doživljaje s terena pa me dosta prijatelja poticalo da to i zabilježim. Sreo sam Borisa Njavra koji mi je rekao da će to biti jedna interesantna knjiga – rekao je Đanović te dodao kako je u zadnje vrijeme radio u sortirnici zajedno s još 26 ljudi, pa se onda ona zatvorila, te kako ističe: ‘Meni nije puno falilo do otpremnine, tako da sam slobodno vrijeme iskoristio za pisanje ove knjige’.
Postao je dio njihovih domova. I navika, običaja, priča, kundurarija, noseći sa sobom svoju bursu od pošte postao je neizostavni dio života Grada. Onaj kojeg se čeka svako jutro, što zbog neke važne vijesti, nekog tajnovita pisma, možda i zbog po koje riječi s njim, onako uz put, ili mirovine od koje se živi. Onda je i on pošao u mirovinu i počeo se sjećati, pomalo počeo i zapisivati sve to što je doživio i proživio kao postijer u Gradu. I malo šire.
Uz autora, u predstavljanju ove vesele i zanimljive knjige o čeljadi Grada nekad, sudjelovali su i autorovi prijatelji Mato Jerinić, Boris Njavro i Sabastijan Vukosavić, a ovu večer posebno su uljepšali i primorski svatovi!
RSS Feed