Danas više nema redatelja mlađeg od 45 koji bi se ozbiljno pozabavio Držićem Ono što je zarana upio iz vrućih držićevskih lekcija, dramaturg i teatrolog Hrvoje Ivanković uložio je u znalačku, iscrpnu i živu kroniku “Držić na Igrama” (u nakladništvu Društva dubrovačkih pisaca) “Najranije čega se sjećam dvije su Juvančićeve predstave: ‘Grižula’ na Gradcu i ‘Dundo Maroje’ koji je tada već bio premješten s Držićeve na Bunićevu poljanu. Iz ‘Dunda’ sam ponajbolje upamtio sve ono što su mu kritičari najviše predbacivali: skakanje po Petrunjeli, gađanje pomadorama, jake komičke geste...”, priča Hrvoje Ivanković, vraćajući se u svoje dubrovačko djetinjstvo. “I vrlo živo se sjećam Kvrgićeva Dunda i Martinovićeva Bokčila, baš kao što mi je iz ‘Grižule’ u pamćenju ostao Špiro Guberina i njegovo koprcanje u vreći u koju ga je Vila strpala. A bilo je to sredinom sedamdesetih, imao sam, dakle, devet ili deset godina.” Ono što je zarana upio iz vrućih držićevskih lekcija, dramaturg i teatrolog Hrvoje Ivanković uložio je u znalačku, iscrpnu i živu kroniku “Držić na Igrama” (izdanje Hrvatskog centra ITI & Društva dubrovačkih pisaca) koju započinje anegdotalnim simboličkim prizorom. Godina je 1938., redatelj Marko Fotez u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu upravo je odvažno oljuštio vremenske naslage zaborava oko Držićeva “Dunda Maroja”, vizionarski otvarajući slobodu remek-djelu. Tadašnji direktor drame, Dubravko Dujšin, skeptično je predstavi davao šanse na jedva pet izvođenja. Fotez se, pak, za stotinu dinara okladio da će ih biti najmanje sedam! Samo u prvoj sezoni Fotezov “Dundo” je doživio pedeset izvedbi, a povijesni comeback Držića je počeo. Upravo su na ljetnoj pozornici na Gradcu ambijentalnom izvedbom kultnog “Dunda” prema Fotezovoj adaptaciji i režiji Bojana Stupice u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta, 8. rujna 1950. inaugurirane Dubrovačke ljetne igre. Punokrvna simbioza (puna ljubavi i odbacivanja, vrtoglavih uspona, padova i odustajanja) Igara i Držića važna je za kodove našeg moderniteta, i s pravom je postala predmetom Ivankovićeve znatiželjne akribije, koncentrirane na prvih 65 festivalskih godina. “Budući da sam povijest izvođenja Držićevih djela na Igrama uglavnom rekonstruirao uz pomoć kritičkih osvrta i teatroloških ogleda te različitih memorabilija sudionika i autora tih predstava, ključni problem bio je vezan uz razasutost te iznimno obilne građe, pa sam dosta vremena potrošio na njeno prikupljanje”, objašnjava Ivanković koje su mu bile poteškoće u teatrološkom rudarenju: “Knjiga koja ide tragom kritičkih zapisa morala se u jednom trenutku suočiti s problemom polaganog sužavanja ili čak potpunog oduzimanja prostora ozbiljnoj kazališnoj kritici u medijima, što je posebno osjetno u posljednjih desetak godina.” Njegova istraživačka metoda ne ostaje samo u strukovnim gabaritima koji bi zadovoljili književne i teatrološke teoretičare i izvedbene praktičare, nego razigrano gradi pozornicu za povijesno-sociološko-ekonomski kontekst. Tako će zabilježiti da su u ljeto ‘52. dubrovački hotelijeri osigurali besplatan smještaj gostujućim umjetnicima (kakva romantična utopija u današnjim predatorskim turističkim uvjetima!); da se ‘67. na Igrama obilježava 400. obljetnica Držićeve smrti dok američke bombe sustavno zasipaju Hanoj ili da su ‘68. u jeku hipijevskog pokreta dubrovački nasilnici ćudoredno šišali nepoćudne! Ivanković se ne libi ni razbarušenih gradskih marginalija, neizbježne sočnosti kada je dum Marin u pitanju: “Želio sam što vjernije oslikati okolnosti u kojima su pojedine predstave nastajale i atmosferu u kojoj su izvođene. Nema tog osvrta ili reportaže koja može posredovati vezanost Dubrovčana uz postave Držićevih djela tako plastično kao što nam to, primjerice, prenosi Izet Hajdarhodžić kada govori o dubrovačkoj djeci koja gledaju svaku probu i izvedbu ‘Skupa’, pa tekst i predstavu već toliko dobro znaju da ga prozivaju zbog svakog uzdaha koji zaboravi ispustiti.” Zanimljiva je, činjenično argumentirana, Ivankovićeva analiza interpretativnih modela Držića i samih Igara, iz koje je vidljivo da su u onom “komunističkom mraku” kreirani neki od najuzbudljivijih stvaralačkih vrhunaca hrvatske i jugoslavenske zajednice, ravni tadašnjim globalnim izazovima. “U komunizmu je problem bio u ideološkom pritisku i nekoj vrsti tihe autocenzure, no puno više se pazilo i na održavanje visokih umjetničkih standarda”, podsjeća Ivanković: “Danas to nije slučaj, pa u tišini prolaze i teški kiksevi u umjetničkom vođenju i promišljanju festivala koji su nekada bili nezamislivi. No to ne znači da poslije ‘91. nije bilo i vrlo važnih i poticajnih uprizorenja Držićevih djela. Sjetimo se Kunčevićeve ‘Tirene’, Magellijeva ‘Dunda’ i ‘Grižule’ ili Dolenčićeva ‘Arkulina’ kojemu je malo nedostajalo da postane kanonskom interpretacijom te komedije, u rangu Spaićevih postava ‘Skupa’ i ‘Dunda Maroja’ ili ‘Hekube’ u režiji Ivice Boban.” Ivanković kaže da mu je teško proricati kako će dalje evoluirati odnos našeg teatra i Držića, odnos Držića i Dubrovačkih ljetnih igara: “Što se Igara tiče, taj odnos presudno ovisi o dvije trenutno nepredvidljive stvari - osobama koje će profilirati njihov program te redateljima koji će se baviti Držićevim djelima. Ne ulazeći dublje u tu problematiku, primijetit ću samo da je Kosta Spaić, kada je napravio svog antologijskog ‘Skupa’, imao 35 godina, Juvančić je prvi put režirao ‘Grižulu’ u svojoj trideset i prvoj, a Fotez je prije četrdesete godine života na Igrama već postavio pet Držićevih komedija i pastorala. Danas, pak, ne znam niti jednog našeg redatelja mlađeg od 45 godina koji bi samoinicijativno ušao u okladu s Držićem. Možda se varam, ali čini mi se da su Krešo Dolenčić i Ozren Prohić najmlađi među našim živućim uprizoriteljima dum Marinovih djela.”
O,,Dubrovačkom libru Marka Uvodića Splićanina" upravo objavljen u nakladi "Društva dubrovačkih pisaca", kojega je uredio i opširnim komentarima popratio Hrvoje Ivanković, teatrolog i dramaturg, urednik u Dramskom programu HRT-a. Članak Damira Šarca preuzet je sa stranice Slobodne Dalmacije. Ajme koji su poklon, ajme koji su pjačer Dubrovčani učinili Splitu jušto za festu svetoga Vlaha, svoga dičnoga parca; izvukli su i tiskali zaboravljene tekstove Marka Uvodića, oca splitske novinske humoreske i reportaže, koji je 1934. godine na dubrovačkoj Festi proveo samo tri dana i u splitskom dnevniku "Novo Doba" ispisao čak dvadeset i jedan tekst prepun dojmova, duhovit i poučan, u onom njegovom specifičnom stilu, na splitskoj čakavštini reporterki "skidajući" i gospare i gosparski! Tako je nastao "Dubrovački libar Marka Uvodića Splićanina" upravo objavljen u nakladi "Društva dubrovačkih pisaca", a knjigu je uredio i opširnim komentarima popratio Hrvoje Ivanković, teatrolog i dramaturg, urednik u Dramskom programu HRT-a. Galerija likovaVeliki je posao Ivanković napravio, izučivši rad i djelovanje Marka Uvodića, u to vrijeme jednog od najpopularnijih i najčitanijih dalmatinskih novinara, čiji je dubrovački feljton izazvao veliki interes, pogotovo u Gradu koji se našao u središtu ovog do danas gotovo posve zaboravljenog putopisa. - Uvodićev opis Dubrovnika i Feste svetoga Vlaha prepun je zanimljivih, ponekad čak i bizarnih detalja, kojima je protok vremena dao dodatnu patinu i izazovnost, a kroki portreti njegovih domaćina i sugovornika dovode pred nas cijelu galeriju likova s onodobne dubrovačke društvene pozornice, oslikanih na duhovit, tu i tamo blago ironičan način, no uvijek s puno obzira i blagonaklonosti, kako prema ljudima tako i prema gradu, zajednici i njezinim običajima. Duboka Uvodićeva ukorijenjenost u splitsko i srednjodalmatinsko životno ozračje; jedne Dubrovniku bliske, iako u raznim aspektima (društvenim, povijesnim, mentalitetskim) često suprotstavljene sredine, daje njegovom tematskom ekskursu dodatni šarm i izazovnost, čineći ga i nekom vrstom šaljive komparativne analize dubrovačkog i splitskog načina života i razmišljanja – tumači Ivanković, navodeći kako Marku Uvodiću u nizu splitskih humorista 20. stoljeća pripada posebno mjesto, kako zbog širine, kvalitete i originalnosti stvaralačkog opusa, tako i zbog utjecaja koji je imao na druge lokalne autore, od suvremenika Ante Katunarića do Miljenka Smoje. Elita Grada- Već za vrijeme plovidbe na parobrodu "Petka" Uvodić je počeo uspoređivati ćud i navike Dubrovčana i Splićana, što će na duhovit način činiti tijekom čitavog boravka u Dubrovniku. Prvi zaključak vezan je uz familijarnu atmosferu koja vlada na brodu, a koju Uvodić povezuje sa svojim opažanjem da Dubrovčani, za razliku od Splićana, uvijek putuju svojim "vaporima" te da je posada na njima sastavljena isključivo od Dubrovčana,"od komandanta, pa do... onoga ča pere pjate u kužinu". "Nij ka u nas", kaže, "da volimo stavjat furešte svuda prije ven Splićane." Izraziti lokalpatriotizam Dubrovčana nije, dakako, jedina razlika između njih i Splićana na koju Uvodić ukazuje u svom feljtonu, no pri tom se ne udaljava puno od stereotipa, pa su mu Dubrovčani skladni, rezervirani i relativno tihi, a Splićani (pre)izravni, "espansivni" i bučni – ukazuje Ivanković. Neizostavna tema Uvodićeva feljtona jest opis Dubrovnika, obišao je Grad, zidine, Gradac, hotel "Imperijal", dio Lapada i groblje na Mihajlu te brzinski pregled dubrovačke povijesti. No, kao ključna tema Uvodićeva posjeta nametnuli su se ipak ljudi koje je tamo sreo; njegov novinarski nerv i iznimna komunikativnost, moć pamćenja i sublimiranja doživljaja - u feljtonu spominje 90-ak ljudi, od kojih je s više od 60 komunicirao u tri, četiri dana - omogućili su mu brzim potezima pera upečatljivo oslikati društvenu elitu Grada i mnoge od njezinih najviđenijih predstavnika. Domaćin Melko- U prilog mu je pri tome išlo nekoliko stvari: živost vlasičkih dana kada se u Gradu pojavljuju čak i oni neskloniji izlascima i druženjima, ponovno otvaranje Gradske kavane kao svojevrsnog izloga dubrovačke društvene kreme, veljun festanjula kao njeno tradicionalno okupljanje, njegova popularnost i brojna poznanstva s dubrovačkim Splićanima ili Dubrovčanima koji su povremeno ili trajno boravili u Splitu te, napokon, stalno društvo starog mu poznanika Melka Stankovića, uglednog dubrovačkog javnog bilježnika koji mu je neočekivano postao domaćin. Tako je Uvodić dobio pouzdanog vodiča kroz život Grada i svečarska događanja, ali i najboljeg posrednika pri sklapanju novih poznanstava te ulasku u relativno zatvorene krugove dubrovačke elite, premda je u svojim tekstovima obično bio posvećen ljudima s margine, koje je opisivao s puno šarma i topline. Vlasteoske obiteljiLjudi koje Uvodić susreće u Gradskoj kafani, na veljunu u Bondinu teatru ili u drugim ambijentima svojevrsni su crème de la crème onodobnog Dubrovnika: poseban utisak ostavili su mu posljednji izdanci drevnih dubrovačkih vlasteoskih obitelji Ivo Saraka, Vito Bassegli-Gozze i Luko Bona, njegovi sugovornici su i Tomo Glavić, Frano Bizzarro-Ohmučević, Marko i Ivo Rusko, Kiko i dr. Baldo Marinović, dr. Milo Katić, Jovo Bravačić, Vaso Birimiša, gradonačelnik Miće Mičić, Janko Kršnjavi, Šimun de Grazio, Eduard Nutrizio... Šjor Markov vlasički putopis, osim osebujnog doživljaja Grada i feste njegova zaštitnika, nosi u sebi i timbar onog što su suvremeni mu naraštaji Dubrovčana voljeli zvati "dubrovačkom dušom" – ističe urednik Ivanković. Šta je sve bijaMarko Uvodić (Split, 1877. – 1947.), književnik, novinar i humorist, po "pravom zanimanju" visoki sudski činovnik u Splitu, poslijeratni upravitelj Muzeja Grada. Pisao je članke, reportaže i humoreske u Novom dobu, Jadranskoj pošti, Jadranskom dnevniku, Primorskoj pošti, zagrebačkim Novostima, iseljeničkim listovima Svijet i Naša Sloga, te humorističkim časopisima Duje Balavac i Grom, najčešće u dijalektu, a niz Markovih junaka "oživio je"' njegov brat, slikar, grafičar i karikaturist Anđeo Uvodić. Objavio je knjige "Spli'ska govorenja" i "Libar Marka Uvodića Splićanina", a posthumno izlazi "Drugi libar..." i nekoliko izdanja novela.
|
Arhiv
December 2020
Kazalo
All
|