Else Lasker Schuler: Lirika, izbor i prijevod Mario Kopić, Društvo dubrovačkih pisaca, DBK, 2013.
Darija Žilić, Treći program HR/ Kolo, Matica hrvatska

Knjige prijevodne poezije rijetke su u hrvatskom izdavaštvu. No početkom ove godine u Dubrovniku je objavljena izuzetna knjiga poezije velike njemačke pjesnikinje židovskog porijekla Else Lasker Schueler u izboru i prijevodu filozofa i prevoditelja Maria Kopića. Else Lasker Schueler rođena je 1869. godine u Elberfeldu, u imućnoj židovskoj obitelji. U Berlinu se početkom 20.stoljeća družila sa poznatim piscima, kao što su Trakl i Benn. Dolaskom nacista na vlast pjesnikinja emigrira u Zuerich, pa potom odlazi u Jeruzalem. Ondje je živjela skromno, a umrla je 1945. godine. Else Lasker Schueler je jedna od najvećih pjesnikinja na njemačkom jeziku, a formirala se u periodu između impresionizma, neoromantizma i ekpresionizma. U izboru Maria Kopića hrvatskom čitateljstvu Schueler je predstavljena pjesmama pisanim u slobodnom stihu. Glavne zbirke pjesama su: Stiks, Sedmi Dan, Hebrejske balade, Moja čudesa, Moj modri glasovir, a na hrvatski su je dosad prevodili Miroslav Krleža i Oto Šolc. Uz kratak uvodni tekst, u knjizi „Lirika“ nalazimo i zanimljiv tekst njezina suvremenika GottfriedaBenna.On ističe kako ju je upoznao 1912. godine, u vrijeme kad su objavljivani ekspresionistički časopisi Sturm i Aktion. Benn govori o njezinom gotovo asketskom životu, a ističe i oznake njezine poetike: teme su bile židovske, fantazija orijentalna, a jezik bujni, raskošni njemački. Literarni kritičari prikazuju dvije tematike njezine poezije: s jedne strane subjektivna, doživljajna lirika, a s druge pjesme o hebrejskoj i orijentalnoj tradiciji. U prvoj pjesmi u knjizi „Bijeg od svijeta“ autorica transponira egzistencijalistički otpor prema svijetu: opreku svijet – jastvo. Hiperbolički je predstavljen zazor od svijeta: svijet je onaj koji guši, mjesto gdje se umire. Unutrašnji svijet, „svoje ja“, je utočište, a doživljaj svijeta iz tog jastva, odnosno subjektivna ekspresija, je temelj poetike. „Moja tiha pjesma“ ponovo donosi slike povratka sebi, nakon ljubavnih iskustava: „ali su moji pogledi ostajali upereni natrag/prema mojoj duši.“Premda ističe „čežnju za čovjekom“, ne nalazi utjehu u ljudskom svijetu u kojem vlada podsmjehivanje i nerazumijevanje. U slikama koje se nižu, supostavlja plavetnilo ljeta s turobnim domom. Voljeni je onaj koji rastužuje, donosi muku. Zanimljive su i apologije Voljenog, prikazi uzbuđenja, a nerijetko se pojavljuje epitet modro, plavo, kao iskaz oslobođenja. Tako nalazimo stihove: „Otpuhala sam ti zle oblake s čela/ i pomodrila ga.“ Ljubav je povezana sa smrću, kao da postoji svijest da nakon ushita, nakon velike sreće, dolazi kraj i razočarenje: pita se: „Gdje će mi smrt ostaviti srce?“(pjesma „Gdje će mi smrt ostaviti srce?“). Pjesma „Zadnji“ donosi mističko povezivanje lunatičkog, plesa derviša, prikaz unutrašnjosti jastva, a autorica začuđuje spominjanjem sudbine svog naroda: „U mojoj ruci leži svom težinom pokopan moj narod“. Pjesnikinja govori i o gubitku jastva: „U zrcalu potoka/ne nalazim više svoj lik.“(pjesma „Tiho reći“), o napuštenosti (pjesma „Žalosna sam“), o ljubavnom zavođenju (pjesma „Vidiš li me“). No premda najčešće progovara o ljubavnim doživljajima, nerijetko se u pjesmama spominje nesretna sudbina njezina naroda (pjesma „Domotužje“) ili pak domovina (pjesma „Počinak“), neimanje zavičaja (pjesma „Giselheeru dečku“). Voljeni je onaj koji svojim prisustvom donosi sreću, bez njega „grad je mračan“, a pomisao na njega donosi slike snovitosti, ozarenosti. Jedna od najljepših slika kojom se slaviljubav je zasigurno ona iz „Pjesmeljubavi“: „pomažem Suncu slikati tvoju ljepotu/po svim zidovima kuća“.

Voljeni čini jedini smisao njezine egzistencije, njegova smrt je i njezina smrt: „Svaka lopata zemlje što te skrila/zatrpala je i mene“(pjesma „Senna Hoy“). Voljeni je hram, vitez od zlata, kraljević Tristan, ali i barbarin, urođenik, vojvoda. Benn spominje i orijentalne motive u njezinoj poeziji: nalazimo motive ćilima, mošus, skarabej, faraoni, carev prsten.No autorica referira i na biblijske motive (pjesma „David i Jonatan“, „Ruth“, „Sulamit“).

No sve se čini mrtvim, osim ljubavnika, koji se igraju i zavode, pod sjajem zvijezda i Mjeseca, srastaju, ali se i odmiču jedan od drugog. Ona se pita: „Zašto nisi radi mene/napustio Zemlju- reci?“(pjesma „Tiho tiho sanjam o tebi“). U pjesmi „Preobraženome“ upravo je voljeni „izbavljen zemaljskosti“, a ona je samotna, u špiljama s divljim zvijerima. Prikazi uznesenja, neba koje postaje bliskije od zemlje. I začas zaljubljeni postaju kao anđeli. Uz plavu, pojavljuje se i motiv crvenila- crveni poljupci, crveno vozilo.Ljubavna bol prikazana je slikama mraza na srcu ili duše kao šume oborenih stabala. U jednoj od najboljih pjesama „ Moj modri glasovir“ supostavlja se glasovir kao metafora unutrašnjeg svijeta i podrum kao grubost svijeta. Glasovir je sada „u mrklom podrumu“. Smrt je prikazana hiperbolički : „utisućostručena sam“(pjesma „Moje srce umorno počiva“). Povezivanje zvijezda i kozmosa s jastvom karakteristični su za ekpresionistički izraz, a nalazimo ih često i u pjesmama Schuelerove. Uz to, izrazito jake boje, orijentalna metaforika, usredotočenost na subjektivno, još više je potvrđuju kao ekspresionističku autoricu.U posljednoj pjesmi u knjizi koja nosi naslov „Zadnja zvijezda“, pjesnikinja aludira na Apokalipsu, na medijevalni dans macabre. Umjesto modrine i šarenila, umjesto ornatusa, šuplji povjetarac. Zadnje kretanje, ples „postaje točka u sljepilu“. Nakraju ovog prikaza vraćamo se na početak knjige i na stihove koji su izdvojen i koji sažimaju poetiku velike njemačke pjesnikinje: „Uokvireni smo zvijezdama/I bježimo od svijeta“. U „Lirici“ nalazimo uznosite pjesme slavljenja ljubavi, obraćanja Bogu, ali uz njih i one koje su lišene ukrasa, boja, koje govore o hladnoći srca i skrivenosti od svijeta. U pogovoru prevoditelj citira filozofkinju Edith Stein koja je jednom prilikom izjavila da je dobar prijevod kao i prozorsko ono: svu svjetlost propušta, a samo se ne vidi. Premda ističe da nije siguran u okno svojih prijeovda, svaki će čitatelj ove vrhunske literature uočiti kako je Mario Kopić uspio prenijeti fantazmatske svjetove i igre riječima i svojim prijevodom konačno približiti poeziju ove rijetko prevođene autorice.

• Moguće vas također zanima pročitati vezani članak: Else Lasker-Shuler: Lirika

Emitirano / objavljeno u: Trećem programu HR, Kolu 5 Matice hrvatske

Knjige prijevodne poezije rijetke su u hrvatskom izdavaštvu. No početkom ove godine u Dubrovniku je objavljena izuzetna knjiga poezije velike njemačke pjesnikinje židovskog porijekla Else Lasker Schüler u izboru i prijevodu filozofa i prevoditelja Marija Kopića. Else Lasker Schüler rođena je 1869. godine u Elberfeldu, u imućnoj židovskoj obitelji. U Berlinu se početkom 20. stoljeća družila s poznatim piscima, kao što su Georg Trakl i Gottfried Benn. Dolaskom nacista na vlast pjesnikinja emigrira u Zürich, pa potom odlazi u Jeruzalem. Ondje je živjela skromno, a umrla je 1945. godine. Else Lasker Schüler je jedna od najvećih pjesnikinja na njemačkom jeziku, a formirala se u razdoblju između impresionizma, neoromantizma i ekpresionizma. U izboru Marija Kopića hrvatskom čitateljstvu Schüler je predstavljena pjesmama pisanim u slobodnom stihu. Glavne su joj zbirke pjesama: Stiks, Sedmi Dan, Hebrejske balade, Moja čudesa, Moj modri glasovir, a na hrvatski su je dosad prevodili Miroslav Krleža i Oto Šolc. Uz kratak uvodni tekst, u knjizi Lirika nalazimo i zanimljiv tekst njezina suvremenika Gottfrieda Benna. On ističe kako ju je upoznao 1912. godine, u vrijeme kad su objavljivani ekspresionistički časopisi Sturm i Aktion. Benn govori o njezinom gotovo asketskom životu, a ističe i oznake njezine poetike: teme su bile židovske, fantazija orijentalna, a jezik bujan, raskošan njemački.

Tematika je njezi­na pjesništva, jednostavno govoreći, dvojaka: na jednoj strani vrlo subjektivna doživljajna ljubavna lirika, nalik na lied (i to je bolji dio njezina pjesništva), a na drugoj pjesme o hebrejskoj i orijental­noj tradiciji, o likovima iz Biblije. Rođena je 11. ve­ljače 1869. u Elberfeldu (uz rijeku Wupper u po­krajini Wuppertal), u imućnoj židovskoj obitelji, kao unuka rabina i kći bankara Arona Schülera. Dolaskom nacista na vlast, Else Lasker-Schüler u zadnji tren emigrira u Švicarsku, u Zürich, odakle je nekoliko puta odlazila u Jeruzalem, da bi naposljetku tamo zavazda otišla 1939. godine.

Na hrvatski jezik su je dosad prevodili Miroslav Krleža i Oto Šolc, te u ovom izdanju Mario Kopić.