Else Lasker Schüller: Lirika, izbor i prijevod Mario Kopić,
Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik 2013.
Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik 2013.
Emitirano / objavljeno u: Trećem programu HR, Kolu 5 Matice hrvatske
| Darija Žilić je zagrebačka pjesnikinja, kritičarka i prevoditeljica. Autorica je nekoliko nagradjenih pjesničkih zbirki i triju knjiga knjizevne kritike. Siroj javnosti je posebno poznata kao autorica pjesama za pop grupu Meritas (napisala je tekst pjesme ''Dan je tvoj'') i Josipu Lisac. | |
Knjige prijevodne poezije rijetke su u hrvatskom izdavaštvu. No početkom ove godine u Dubrovniku je objavljena izuzetna knjiga poezije velike njemačke pjesnikinje židovskog porijekla Else Lasker Schüler u izboru i prijevodu filozofa i prevoditelja Marija Kopića. Else Lasker Schüler rođena je 1869. godine u Elberfeldu, u imućnoj židovskoj obitelji. U Berlinu se početkom 20. stoljeća družila s poznatim piscima, kao što su Georg Trakl i Gottfried Benn. Dolaskom nacista na vlast pjesnikinja emigrira u Zürich, pa potom odlazi u Jeruzalem. Ondje je živjela skromno, a umrla je 1945. godine. Else Lasker Schüler je jedna od najvećih pjesnikinja na njemačkom jeziku, a formirala se u razdoblju između impresionizma, neoromantizma i ekpresionizma. U izboru Marija Kopića hrvatskom čitateljstvu Schüler je predstavljena pjesmama pisanim u slobodnom stihu. Glavne su joj zbirke pjesama: Stiks, Sedmi Dan, Hebrejske balade, Moja čudesa, Moj modri glasovir, a na hrvatski su je dosad prevodili Miroslav Krleža i Oto Šolc. Uz kratak uvodni tekst, u knjizi Lirika nalazimo i zanimljiv tekst njezina suvremenika Gottfrieda Benna. On ističe kako ju je upoznao 1912. godine, u vrijeme kad su objavljivani ekspresionistički časopisi Sturm i Aktion. Benn govori o njezinom gotovo asketskom životu, a ističe i oznake njezine poetike: teme su bile židovske, fantazija orijentalna, a jezik bujan, raskošan njemački.
Književni kritičari prikazuju dvije osnovne tematike njezine poezije: s jedne strane je to subjektivna, doživljajna lirika, a s druge - pjesme o hebrejskoj i orijentalnoj tradiciji. U prvoj pjesmi u knjizi, Bijeg od svijeta, autorica transponira egzistencijalistički otpor prema svijetu: opreku svijet – jastvo. Hiperbolički je predstavljen zazor od svijeta: svijet je onaj koji guši, mjesto gdje se umire. Unutrašnji svijet, »svoje ja«, to je utočište, a doživljaj svijeta iz tog jastva, odnosno subjektivna ekspresija, temelj je poetike. Moja tiha pjesma ponovo donosi slike povratka sebi, nakon ljubavnih iskustava, »ali su moji pogledi ostajali upereni natrag/ prema mojoj duši«. Premda ističe »čežnju za čovjekom«, ne nalazi utjehu u ljudskom svijetu u kojem vlada podsmjehivanje i nerazumijevanje. U slikama koje se nižu, supostavlja plavetnilo ljeta s turobnim domom. Voljeni je onaj koji rastužuje, donosi muku. Zanimljive su i apologije Voljenog, prikazi uzbuđenja, a nerijetko se pojavljuje epitet modro, plavo, kao iskaz oslobođenja. Tako nalazimo stihove: »Otpuhala sam ti zle oblake s čela/ i pomodrila ga«.
Ljubav je povezana sa smrću, kao da postoji svijest da nakon ushita, nakon velike sreće, dolazi kraj i razočarenje, i zato se pita: »Gdje će mi smrt ostaviti srce?« (pjesma Gdje će mi smrt ostaviti srce?). Pjesma Zadnji donosi mističko povezivanje lunatičkog, plesa derviša, prikaz unutrašnjosti jastva, a autorica začuđuje spominjanjem sudbine svog naroda: »U mojoj ruci leži svom težinom pokopan moj narod«. Pjesnikinja govori i o gubitku jastva: »U zrcalu potoka/ ne nalazim više svoj lik« (pjesma Tiho reći), o napuštenosti (pjesma Žalosna sam), kao i o ljubavnom zavođenju (pjesma Vidiš li me). Premda pjesnikinja najčešće progovara o ljubavnim doživljajima, nerijetko se u pjesmama spominje i nesretna sudbina njezina naroda (pjesma Domotužje) ili pak domovina (pjesma Počinak), ali i neimanje zavičaja (pjesma Giselheeru dečku). Voljeni je onaj koji svojom prisutnošču donosi sreću, bez njega »grad je mračan«, a pomisao na njega donosi slike snovitosti, ozarenosti. Jedna od najljepših slika kojom se slavi ljubav zasigurno je ona iz Pjesme ljubavi: »pomažem Suncu slikati tvoju ljepotu/ po svim zidovima kuća«.
Voljeni čini jedini smisao njezine egzistencije, a njegova smrt je i njezina smrt: »Svaka lopata zemlje što te skrila/ zatrpala je i mene« (pjesma Senna Hoy). Voljeni je hram, vitez od zlata, kraljević Tristan, ali i barbarin, urođenik, vojvoda. Benn spominje i orijentalne motive u njezinoj poeziji: nalazimo motive ćilima, mošus, skarabej, faraone, carev prsten. No autorica referira i na biblijske motive (u pjesmama David i Jonatan, Ruth, Sulamit).
Pjesnikinji se sve čini mrtvim osim ljubavnika, koji se igraju i zavode, pod sjajem zvijezda i Mjeseca, srastaju, ali se i odmiču jedan od drugog. Ona se pita: »Zašto nisi radi mene/ napustio Zemlju - reci?« (pjesma Tiho tiho sanjam o tebi). A u pjesmi Preobraženome upravo je voljeni »izbavljen zemaljskosti«, a ona je samotna, u špiljama s divljim zvijerima. Nižu se prikazi uznesenja, neba koje postaje bliskije od zemlje. I začas zaljubljeni postaju kao anđeli. Uz plavu, pojavljuje se i motiv crvenila - crveni poljupci, crveno vozilo. Ljubavna bol prikazana je slikama mraza na srcu ili duše kao šume oborenih stabala.
U jednoj od najdojmljivijih pjesama (Moj modri glasovir) supostavlja se glasovir kao metafora unutrašnjeg svijeta i podrum kao grubost svijeta. Glasovir je sada »u mrklom podrumu«. Smrt je prikazana hiperbolički: »utisućostručena sam« (pjesma Moje srce umorno počiva). Povezivanje zvijezda i kozmosa s jastvom karakteristični su za ekpresionistički izraz, pa ih nalazimo često i u pjesmama Schülerove. Uz to, izrazito jake boje, orijentalna metaforika, usredotočenost na subjektivno, još više je potvrđuju kao ekspresionističku poetesu. U posljednoj pjesmi u knjizi, koja nosi naslov Zadnja zvijezda, pjesnikinja aludira na Apokalipsu, na medijevalni dans macabre. Umjesto modrine i šarenila, umjesto ornatusa, tek šuplji je povjetarac, a posljednje kretanje, ples »postaje točka u sljepilu«.
Na kraju ovog prikaza vraćamo se na početak knjige i na stihove koji su izdvojen i koji sažimaju poetiku ove velike njemačke pjesnikinje: »Uokvireni smo zvijezdama/ I bježimo od svijeta«. U Lirici nalazimo uznosite pjesme slavljenja ljubavi, obraćanja Bogu, ali uz njih i one koje su lišene ukrasa, boja, koje govore o hladnoći srca i skrivenosti od svijeta.
U pogovoru prevoditelj citira filozofkinju Edith Stein, koja je jednom prilikom izjavila kako je dobar prijevod kao i prozorsko okno: svu svjetlost propušta, a samo se ne vidi. Premda ističe da nije siguran u okno svojih prijevoda, svaki će čitatelj ove vrhunske literature uočiti kako je Mario Kopić uspio prenijeti fantazmatske svjetove i igre riječima i svojim prijevodom konačno i hrvatskim čitateljima približiti poeziju ove rijetko prevođene a izvrsne njemačke pjesnikinje.
Ljubav je povezana sa smrću, kao da postoji svijest da nakon ushita, nakon velike sreće, dolazi kraj i razočarenje, i zato se pita: »Gdje će mi smrt ostaviti srce?« (pjesma Gdje će mi smrt ostaviti srce?). Pjesma Zadnji donosi mističko povezivanje lunatičkog, plesa derviša, prikaz unutrašnjosti jastva, a autorica začuđuje spominjanjem sudbine svog naroda: »U mojoj ruci leži svom težinom pokopan moj narod«. Pjesnikinja govori i o gubitku jastva: »U zrcalu potoka/ ne nalazim više svoj lik« (pjesma Tiho reći), o napuštenosti (pjesma Žalosna sam), kao i o ljubavnom zavođenju (pjesma Vidiš li me). Premda pjesnikinja najčešće progovara o ljubavnim doživljajima, nerijetko se u pjesmama spominje i nesretna sudbina njezina naroda (pjesma Domotužje) ili pak domovina (pjesma Počinak), ali i neimanje zavičaja (pjesma Giselheeru dečku). Voljeni je onaj koji svojom prisutnošču donosi sreću, bez njega »grad je mračan«, a pomisao na njega donosi slike snovitosti, ozarenosti. Jedna od najljepših slika kojom se slavi ljubav zasigurno je ona iz Pjesme ljubavi: »pomažem Suncu slikati tvoju ljepotu/ po svim zidovima kuća«.
Voljeni čini jedini smisao njezine egzistencije, a njegova smrt je i njezina smrt: »Svaka lopata zemlje što te skrila/ zatrpala je i mene« (pjesma Senna Hoy). Voljeni je hram, vitez od zlata, kraljević Tristan, ali i barbarin, urođenik, vojvoda. Benn spominje i orijentalne motive u njezinoj poeziji: nalazimo motive ćilima, mošus, skarabej, faraone, carev prsten. No autorica referira i na biblijske motive (u pjesmama David i Jonatan, Ruth, Sulamit).
Pjesnikinji se sve čini mrtvim osim ljubavnika, koji se igraju i zavode, pod sjajem zvijezda i Mjeseca, srastaju, ali se i odmiču jedan od drugog. Ona se pita: »Zašto nisi radi mene/ napustio Zemlju - reci?« (pjesma Tiho tiho sanjam o tebi). A u pjesmi Preobraženome upravo je voljeni »izbavljen zemaljskosti«, a ona je samotna, u špiljama s divljim zvijerima. Nižu se prikazi uznesenja, neba koje postaje bliskije od zemlje. I začas zaljubljeni postaju kao anđeli. Uz plavu, pojavljuje se i motiv crvenila - crveni poljupci, crveno vozilo. Ljubavna bol prikazana je slikama mraza na srcu ili duše kao šume oborenih stabala.
U jednoj od najdojmljivijih pjesama (Moj modri glasovir) supostavlja se glasovir kao metafora unutrašnjeg svijeta i podrum kao grubost svijeta. Glasovir je sada »u mrklom podrumu«. Smrt je prikazana hiperbolički: »utisućostručena sam« (pjesma Moje srce umorno počiva). Povezivanje zvijezda i kozmosa s jastvom karakteristični su za ekpresionistički izraz, pa ih nalazimo često i u pjesmama Schülerove. Uz to, izrazito jake boje, orijentalna metaforika, usredotočenost na subjektivno, još više je potvrđuju kao ekspresionističku poetesu. U posljednoj pjesmi u knjizi, koja nosi naslov Zadnja zvijezda, pjesnikinja aludira na Apokalipsu, na medijevalni dans macabre. Umjesto modrine i šarenila, umjesto ornatusa, tek šuplji je povjetarac, a posljednje kretanje, ples »postaje točka u sljepilu«.
Na kraju ovog prikaza vraćamo se na početak knjige i na stihove koji su izdvojen i koji sažimaju poetiku ove velike njemačke pjesnikinje: »Uokvireni smo zvijezdama/ I bježimo od svijeta«. U Lirici nalazimo uznosite pjesme slavljenja ljubavi, obraćanja Bogu, ali uz njih i one koje su lišene ukrasa, boja, koje govore o hladnoći srca i skrivenosti od svijeta.
U pogovoru prevoditelj citira filozofkinju Edith Stein, koja je jednom prilikom izjavila kako je dobar prijevod kao i prozorsko okno: svu svjetlost propušta, a samo se ne vidi. Premda ističe da nije siguran u okno svojih prijevoda, svaki će čitatelj ove vrhunske literature uočiti kako je Mario Kopić uspio prenijeti fantazmatske svjetove i igre riječima i svojim prijevodom konačno i hrvatskim čitateljima približiti poeziju ove rijetko prevođene a izvrsne njemačke pjesnikinje.
RSS Feed