Blog Archives

„Prozori“, ogledi o umjetnosti Maria Kopića

30/7/2015

Svojom prvom ovoljetnom knjigom „Prozori“, ogledima o umjetnosti dubrovačkog filozofa i prevoditelja Maria Kopića, Društvo dubrovačkih pisaca kreće u realizaciju svog ovogodišnjeg po najavama vrlo zanimljivog književno - izdavačkog programa. Nova Kopićeva knjiga, autora koji objavljuje širom Europe, svakako je značajan kulturološki događaj ovoljetnih dubrovačkih zbivanja.

U svojoj novoj knjizi nazvanoj „Prozori“ vrlo štovani dubrovački autor, esejist, filozof, prevoditelj i član uredništva mnogih časopisa, te sudionik mnogih filozofskih rasprava i seminara širom Evrope, Mario Kopić sabrao je svoje filozofske tekstove u kojima se bavio današnjim trenutkom umjetnosti.

Neki od ovdje predloženih ogleda već su bili javno predstavljeni u obliku predavanja ili objavljeni, no za ovo su izdanje ponovno pregledani i znatno preinačeni i dopunjeni. sam Kopić na kraju svoje knjige naglašava „…u siječnju 1991. godine objavljena je u Dubrovniku, u izdanju Art radionice Lazareti, moja prva autorska knjiga, Iskušavanje rubova smisla. Bila je to knjiga, kako je u svojoj recenziji za časopis Dubrovnik zapisao Hrvoje Pejaković, „o mjestu umjetnosti u našem vremenu, jedno i pol stoljeće nakon što je Hegel objavio njezinu povijesnu prevladanost, objavio da je ona za nas odsad u bitnom smislu nešto prošlo“. Dvadeset i pet godina nakon toga, ukazuje mi se prigoda da u Dubrovniku ponovno ugleda svjetlo jedna knjiga posvećena onome što dodiruje moju najstariju filozofsku opsesiju!“

Boris Njavro

Neponovljivost trenutka lutajuće samoće

29/7/2015

O „Parku slomljenih snova“ Valentine Vukman Zelić

„Postoji tren kad sve završava, a nama ostaje samoća“
Zapisao: Boris Njavro

Do mene su prvo došle njene pjesme, a tek iza, upoznao sam i nju. Iako mi se, nakon čitanja njenih pjesama, već pomalo činilo kako upoznajem i nju. „O svemu tome netko je već ljepše pjevao…“ hrabro će i meni i svakome tko pročita njene pjesme, priznati u jednom od svojih stihova Valentina, ali i primamljivo odvesti i mene i nas u svoje stihove, u svoje snove o kojima ipak tako kao ona nitko nije pjevao.

Četiri su elementa, baš kao ona četiri „vječna“, koja nam se nameću u njenim stihovima; tišina, samoća, trenutak, ali i prolaznost, putovanje emocija, prostora i vremena kroz koje nas vodi u svojim pjesmama. Život je u njima kao neki „boulevar“, kao cesta, neki put…ili tek - park s nekom klupom, samoćom, tišinom i slomljenim snovima. Ljepota je to krhotina, fragmenti slika života koji ostaju tek u prividu sna i jave, gdje se možda nikad naći neće! „U obliku nevidljive sebe… Ne postoji vrijeme, postoje stihovi van svih vremena, van svih okvira…“, u svojim stihovima nije nas zaboravila prevesti na svoju stranu snova! Ne, uvela nas je u njih, slomljene, željne, u fragmentima… u krhotinama koje pronalazi u džepu. Stotine tih krhotina nalazi u svojim stihovima kroz tren, kroz samoću i tišinu. Putuje tražeći ih u prolaznosti i nalazi ih u svom stihu.

Njene riječi kažu puno, ostavlja nam trag u svom stihu, stihu punom slomljenih snova, ali… i detalji su tu nekog prolaznog trenutka, osjećaja koji ostaju u njenim stihovima, trenutka koji kod nje ipak postaje radost življenja. Tišina je ovdje nešto „kao kad poslije kiše zrak na buru zamiriše“, svijet oko sebe opisuje kao „laž koja postaje vrlina“, puno je tu i skrivene tuge, jer „gore je nešto vječno i trajno“, a dolje, „na dnu stanuje beskraj“.

Ipak i unatoč tom, ona je putnik, prirodan i prav, koji se pita „Hoće li tko razumjeti potragu za izgubljenim obalama?“ naglašavajući vječnu Heraklitovska neponovljivost trenutka lutajuće samoće, pjevajući o „odlascima iza kojih uvijek ostaje nemir“. U traženju i „očekivanju ljepote kojoj ne nalazi riječ“… traži, traži…i nalazi lijepe riječi za trenutak kojeg nam ljepota nudi. U tišini i samoći. Njene pjesme su putovanje, njeni stihovi su tren prolaznosti kojeg ona zaustavlja, bilježi svojom riječi. U pjesmi „Kad lanterne se gase“, pjesmi za pamćenje i stalno ponovno čitanje u ova naša užasno prolazna vremena, spojeno je sve, svi ključni elementi njene poezije, iako ih je lako pronaći i u drugim, kao „Buket za neznanca“ u kojoj pjeva o tajnovitosti litica Orsule, ili u pjesmi „Grafit“, kratkoj, ali jasnoj svakome tko je pročita.

Iako ih je odvojila u drugi dio ove knjige i posebno nazvala „Lovrine suze“, i to je nastavak njena stiha, ovaj put u prozi, kako sama naglašava, te je i ovaj dio njena potraga, ali i pronalaženja prave riječi za trenutak prolaznosti. Iznova tu su iste teme, asocijacije ljepote za tren, njene riječi o tišini, samoći, o snovima koji se ne mogu ukrasti… tu će zapisati i kao zaključiti „Vrijeme brzo prolazi, proći će i ovo…“ ali i kako „postoji tren kad sve završava, a nama ostaje samoća“!

Izašla je iz te samoće i tišine Valentina kroz ove stihove njene već četvrte zbirke pjesama, ponudivši nam u njima lijepe trenutke čitanja, ali i potrage, traženja i hvatanja trena prolaznosti oko nas, zaustavljanja i uživanja u ljepoti života kakav jest, prolazan, ali samo naš.

„Prozori“, ogledi o umjetnosti Maria Kopića

Neponovljivost trenutka lutajuće samoće

Arhiv

Kazalo