Predstavljena treća knjiga dubrovačkog autora Borisa Njavra „A sada, sport i glazba“
Erotika je mjera svega
Marko Giljača (DuList)
Marko Giljača (DuList)
| Treća knjiga dubrovačkog autora Borisa Njavra „A sada, sport i glazba“ predstavljena je ove nedjelje u prostorima Art radionice Lazareti. Riječ je o zbirci priča i jednom dramskom tekstu o kojima su govorili Davor Mojaš, Mariela Marković i Tomislav Kuljiš, isječke iz priča interpretirali Glorija Šoletić i Branimir Vidić Flika, a program je vodio Sebastian Vukosavić. |  Gloria Šoletić |
Knjiga je objavljena u izdanju Art radionice Lazareti i Udruge Nazbilj, dok je naslovnicu likovno osmislila Sandra Njavro, a grafički knjigu uredila Diana Njirić.
- Nakon knjige proze „Ležeći tango“ i zbirke kolumni „Riječi u điru“ pred nama je zbirka „A sada, sport i glazba“ koja donosi osam kratkih priča i dramski tekst „Priča o nama“ koji čeka svoju scensku izvedbu kao dio ove sezone Narodnog pozorišta u Sarajevu. Svaka od ovih kratkih priča donosi složene odnose muškarca i žene, realističan, zoran i slikovit ispis slika svakodnevnice - kazao je uvodno o knjizi novinar urednik HR Radio Dubrovnika i voditelj ST Lero Davor Mojaš.
- Nakon knjige proze „Ležeći tango“ i zbirke kolumni „Riječi u điru“ pred nama je zbirka „A sada, sport i glazba“ koja donosi osam kratkih priča i dramski tekst „Priča o nama“ koji čeka svoju scensku izvedbu kao dio ove sezone Narodnog pozorišta u Sarajevu. Svaka od ovih kratkih priča donosi složene odnose muškarca i žene, realističan, zoran i slikovit ispis slika svakodnevnice - kazao je uvodno o knjizi novinar urednik HR Radio Dubrovnika i voditelj ST Lero Davor Mojaš.
| O autorskom postupku kojim je pisana zbirka iznio je svoj pogled dugogodišnji profesor dubrovački srednjih škola gospar Tomislav Kuljiš uvodno parafrazirajući naslov poznatog dramskog teksta, ustvrdivši „Pet bračnih parova na dočeku Nove godine našlo je svog autora!“ |  Slijeva: Davor Mojaš, Sebastijan Vukosavić, Mariela Marković, Tomislav Kuljiš |
- Našli su autora zato što u tih osam priča, zapravo naslovljenih poglavlja koji su čvrsta cjelina, gotovo da nema autorske naracije, deskripcije i čini se da sami likovi iznose svoje životne priče. A Njavro ima tu karakteristiku, vrlinu izravnosti i neposrednosti. Priče počinju kompozicijski izokrenute, završetkom - epilogom, i obratno, završni dio donosi rasplet, povode zbivanja u Silvestarskoj noći kroz razgovor ženskog društva. Između te dvije okvirne priče, nanizano je ostalih šest u kojima autor umjesno i umješno koristi neposredne iskaze likova, najčešće u dramskim oblicima, dijalozima, monolozima, paralelnim govorenjima i razmišljanjima u kontrapunktu. Druga karakteristika ove proze je njena zrelost, a erotika je ovdje mjera svega, a ostale stvari odgonetamo - zaključio je Kuljiš.
Za glazbenu kulisu i dobru zabavu su se pobrinuli Prijatelji dubrovačkog distonavanja i šperploče te Jazz Brass band Muškog učeničkog doma, stvorivši prepoznatljivu atmosferu dobrog druženja s Njavrovih predstavljanja.
Za glazbenu kulisu i dobru zabavu su se pobrinuli Prijatelji dubrovačkog distonavanja i šperploče te Jazz Brass band Muškog učeničkog doma, stvorivši prepoznatljivu atmosferu dobrog druženja s Njavrovih predstavljanja.
„A sada, sport i glazba“
Mariela Marković
Mariela Marković
Kad me je Boris zamolio da govorim o njegovoj novoj knjizi, učinio je to otprilike ovim riječima- Htio bih da o ovim pričama kažeš nešto iz ženske perspektive, s obzirom na to da su svi muškarci, tj, muški likovi prilične pi….“ Iz čega sam ja zaključila da onda mora da su ženski likovi jači, svjesniji i hrabriji.
S tom prišapnutom karakterizacijom sam krenula čitati priču po priču i na kraju sam se samo djelomično složila s njegovim mišljenjem.
Muški likovi, naime, jesu slabići, da upotrijebimo jednu finiju riječ od Borisove, oni su nekako bezlični, izgubljeni, marionete u rukama svojih žena. Zato o njima neću previše govoriti. Zanimljiviji su mi ženski likovi. I to ne samo lik Lene, koja je možda najkontroverzniji lik, meni su, a probat ću objasniti i zašto, puno zanimljiviji drugi ženski likovi, kojih se Boris, do same drame Priča o nama, baš i ne dotiče previše.
No, prvo o Leni. Naizgled, ona je žena vuk, žena vladarica, žena gutačica, i to u svakom smislu te riječi. Ali lik Lene, lik fatalne, prekrasne, željene Lene zapravo je jednako slab, jednako, ako ne i više nezadovoljan i nezadovoljen od muškaraca kojima upravlja i koje i kojima guta.
S Lenom se iz priče u priču polako upoznajemo, prvo kroz post festum svađe ljubomornih supružnika, preko razmišljanja samodopadnih muškaraca koji su uvjereni kako su njome ovladali i kako su je nakon zadovoljenja svoga ega ispljunuli i onih kojima je ona predmet vječnih neostvarenih maštarija i strahova, do razmišljanja njezinog muža koji je zapravo najveći slabić jer ne zna voli li je ili je mrzi niti zašto uvijek ostaje i zašto na kraju odlazi.
Lena je u svim tim pričama, kroz te likove, kroz njihove tračeve i skrivene misli prikazana kao predmet čežnje svakog živog bića u svom okruženju, žene bi nekad htjele imati ono nešto što ima ona, a ponajviše pažnju svojih partnera, a muškarci bi htjeli imati moć nad njom, njezinu pokornost i divljenje.
Kroz tih nekoliko prvih priča imamo dojam, ili ga barem ja želim imati kako je Lena ta koja vozi svoj život, kako je ona ta koja to radi, ako radi, zato što želi, zato jer je nije briga, zato što jednostavno u tome uživa. Zato što je ona taj jaki ženski lik.
No, onda u priči Takva sam, grozna sam upoznajemo pravu Lenu. Tehnikom struje svijesti autor nam predstavlja Lenu kao jednu slabu ženu koja se svojom seksualnošću, pa i u tom trenutku, koristi samo zato da bi pobjegla iz učmalog svijeta u kojem živi, samo zato jer je nesretna, nesigurna, nevoljena, samo zato jer nije s onim kojeg zaista sve te godine voli.
Sam seksualni odnos za nju nije užitak, nego samo dokazivanje nadmoći, dokazivanje samoj sebi, drugima da ako želi, još uvijek to može kad želi i to najbolje od svih. Ili joj barem oni to u tim trenutcima govore.
Autor tu staje uz bok mnogim, naročito hrvatskim autorima koji ženske likove prikazuju nekako bipolarno, ili su predrage, premile, prenaivne, samo žene, majke i domaćice ili su fatalne, razaračice, prekrasne, ali preopasne, u sebi duboko nesretne i nerealizirane. Malo je normalnih žena u hrvatskoj književnosti. Ili je malo normalnih žena u realnom životu? Ili ih muškarci ne vide? Ili muški autori smatraju da te normalne nisu vrijedne romana, priče drame?
A muškarci su ti koji često vole govoriti da je u životu idealna ona žena koja je dama u društvu, domaćica u kuhinji, a nešto kao Lena u spavaćoj sobi. A onda takve ne vide kao likove svojih književnih djela. Možda jer je ove druge lakše opravdati, lakše razumjeti ili lakše, na ovaj ili onaj način, imati.
Postoje li žene poput Lene kakvu bih ja voljela upoznati - jake žene koje svaku svoju odluku, bez obzira koliko moralna ili nemoralna u očima drugih bila, donose samo radi svog zadovoljstva i sreće, a ne zbog svoje tuge, osvete ili neke neostvarene priče?
Jer Lena nije takva žena. Ona sebi kaže - takva sam, grozna sam, čime pristaje na epitet koji joj nameće okolina. Nezadovoljna svojim životom, uvjerena je, ili je autor uvjeren, da bi je realizacija dugogodišnjeg ljubavničkog odnosa u nešto malo više javno, učinila sretnom. Kao da bi onda prestala biti takva. Grozna. Lena.
Je li to životno? Ili je vjerojatnije da bi se realizacija nerealiziranog nakon nekog vremena pretvorila u istu tihu misu kao u mnogim realizacijama prije ili poslije? Je li muškarac, koji je drugi dio tog nerealiziranog odnosa, toga svjesniji? Bi li Lena jednog dana izgovorila meni drage Krmpotićkine stihove, nijedna nas poslije blizina neće spojiti ko ova daljina? No u književnom tekstu se ne bismo trebali baviti onime što u njemu nije, pa to pitanje ostavljamo autoru da nam odgovori u nekoj možda sljedećoj priči.
Iako se Boris ogradio od svake namjere i sličnosti, meni je, dok sam čitala, prva književna asocijacija bila Krležina drama Leda. Kao i kod Krleže, i ovim pričama riječ je jednom izrazito dekadentnom društvu, gdje je svatko sa svakim, trenutno sada, ili nekad prije ili ima namjeru biti. A u središtu tih više-manje zamršenih odnosa je žena kojoj se svi dive Leda, odnosno Lena, kod Krleže jedna posve beznačajna, neka tamo žena, kod Borisa, možda ne baš neka tamo žena jer je itekako prisutna u svačijim životima, ali zapravo kad svi oni zatvore vrata svojih domova, ona ostaje sama, beznačajna i opet na kraju neka tamo tuđa i ničija žena.
Svi odnosi u pričama i u drami koja slijedi nakon njih su narušeni neiskrenošću, dugogodišnjim lažima, svi su se pretvorili u tihe mise, u odnose kojima protagonisti nakon svađa i nerazumijevanja samo slegnu ramenima i odlučujući pritom ostati u odnosu koji ne zadovoljava, ali je barem odnos, slegnu ramenima i kažu jedno bezizražajno, pomalo ironično- a sad, sport i glazba. I idemo dalje. Do novog sukoba. Do neke nove Lene. Jer kad se odnosi pretvore u slijeganje ramenima, uvijek je dobro da negdje tamo postoji neka Lena, Magdalena na koju se sve može svaliti, na koju se uvijek može baciti biblijski kamen optuživanja.
No, što je s drugim ženskim likovima u pričama i u drami koja se tematski nastavlja na priče? S onima za koje sam na početku rekla da su mi zanimljivije? Jesu li one bolje, lošije, pametnije od Lene, jesu li pametnije ili jače od svojih muškaraca?
Ona - lik iz drame Priča o nama je prototip tih ženskih likova. Ona je u braku sama, iako prividno nije bez partnera, subotom ujutro nakon kave čisti kuću, pravi objed, čuva dijete, gleda muževe možebitne prijevare, nosi se s njima na svoj način. I sama vara, što zbog samoće, što iz osvete, a što iz jednostavne želje da se osjeti ljubljenom.
I na kraju jedne jutarnje svađe kad se čini da su sve karte na stolu ili ispod njega i da ih više nitko nikad neće skupiti, kad se čini da je braku kraj, ulazi zajedničko dijete, slijedi poznato slijeganje ramenima i poziv na ručak i na zajedničko skupljanje rasutih karata života. A muškarac, u svojoj nemoći, neznanju i strahu pristaje na igru koja traje i traje.
Nisu li ti i takvi ženski likovi zapravo životniji od Leninog lika?
Iako je, prema autorovim riječima, to ispalo sasvim slučajno, to je ono što mi se sviđa u ovom konceptu njegove nove knjige. U prvom dijelu, u tih osam kratkih, jednim Novogodišnjim tulumom, uokvirenih priča, u središtu je jedna Lena sa svim gore spomenutim karakteristikama, a ove druge žene su nekako u njezinoj sjeni.
A ja kao čitateljica pomalo žalim što se autor nije malo više pozabavio njima. Jer se u njima krije stvarna snaga. U Ivani, Ani, Aniti. Čak su i njihova imena nekako obična. Nepomodna. Ali stalna. S njima ne možeš pogriješiti.
Onda slijedi drama, vrlo životna, dinamična, sažeta i napeta u kojem baš ta žena, te žene dolaze u prvi plan i kao da se krug nekako logično zatvorio. I ja sam kao čitateljica zadovoljna.
Svaki od tih ženskih likova je griješan na svoj način, samo je njihov privid prividniji pa se o njima toliko ne priča, njih se ne kamenuje, njima se toliko ne divi i ne zavidi. A one zapravo ženski lukavo i ustrajno lažu, varaju, manipuliraju, čekaju, daju svojim muškarcima privid da su oni ti koji odlučuju. I kad odlaze i kad im se vraćaju. I vladaju.
One su uvijek manje izložene na zajedničkom tulumu, u kuhinji pripremaju sendviče i pritom ogovaraju, manje plešu, više planiraju.
One su u očima drugih možda manje fatalne, ali su zapravo fatalnije, možda jer na kraju dana, pred jutro, samo jače sliježu ramenima i tiše, ali ustrajnije izgovaraju - a sad, sport i glazba.
S tom prišapnutom karakterizacijom sam krenula čitati priču po priču i na kraju sam se samo djelomično složila s njegovim mišljenjem.
Muški likovi, naime, jesu slabići, da upotrijebimo jednu finiju riječ od Borisove, oni su nekako bezlični, izgubljeni, marionete u rukama svojih žena. Zato o njima neću previše govoriti. Zanimljiviji su mi ženski likovi. I to ne samo lik Lene, koja je možda najkontroverzniji lik, meni su, a probat ću objasniti i zašto, puno zanimljiviji drugi ženski likovi, kojih se Boris, do same drame Priča o nama, baš i ne dotiče previše.
No, prvo o Leni. Naizgled, ona je žena vuk, žena vladarica, žena gutačica, i to u svakom smislu te riječi. Ali lik Lene, lik fatalne, prekrasne, željene Lene zapravo je jednako slab, jednako, ako ne i više nezadovoljan i nezadovoljen od muškaraca kojima upravlja i koje i kojima guta.
S Lenom se iz priče u priču polako upoznajemo, prvo kroz post festum svađe ljubomornih supružnika, preko razmišljanja samodopadnih muškaraca koji su uvjereni kako su njome ovladali i kako su je nakon zadovoljenja svoga ega ispljunuli i onih kojima je ona predmet vječnih neostvarenih maštarija i strahova, do razmišljanja njezinog muža koji je zapravo najveći slabić jer ne zna voli li je ili je mrzi niti zašto uvijek ostaje i zašto na kraju odlazi.
Lena je u svim tim pričama, kroz te likove, kroz njihove tračeve i skrivene misli prikazana kao predmet čežnje svakog živog bića u svom okruženju, žene bi nekad htjele imati ono nešto što ima ona, a ponajviše pažnju svojih partnera, a muškarci bi htjeli imati moć nad njom, njezinu pokornost i divljenje.
Kroz tih nekoliko prvih priča imamo dojam, ili ga barem ja želim imati kako je Lena ta koja vozi svoj život, kako je ona ta koja to radi, ako radi, zato što želi, zato jer je nije briga, zato što jednostavno u tome uživa. Zato što je ona taj jaki ženski lik.
No, onda u priči Takva sam, grozna sam upoznajemo pravu Lenu. Tehnikom struje svijesti autor nam predstavlja Lenu kao jednu slabu ženu koja se svojom seksualnošću, pa i u tom trenutku, koristi samo zato da bi pobjegla iz učmalog svijeta u kojem živi, samo zato jer je nesretna, nesigurna, nevoljena, samo zato jer nije s onim kojeg zaista sve te godine voli.
Sam seksualni odnos za nju nije užitak, nego samo dokazivanje nadmoći, dokazivanje samoj sebi, drugima da ako želi, još uvijek to može kad želi i to najbolje od svih. Ili joj barem oni to u tim trenutcima govore.
Autor tu staje uz bok mnogim, naročito hrvatskim autorima koji ženske likove prikazuju nekako bipolarno, ili su predrage, premile, prenaivne, samo žene, majke i domaćice ili su fatalne, razaračice, prekrasne, ali preopasne, u sebi duboko nesretne i nerealizirane. Malo je normalnih žena u hrvatskoj književnosti. Ili je malo normalnih žena u realnom životu? Ili ih muškarci ne vide? Ili muški autori smatraju da te normalne nisu vrijedne romana, priče drame?
A muškarci su ti koji često vole govoriti da je u životu idealna ona žena koja je dama u društvu, domaćica u kuhinji, a nešto kao Lena u spavaćoj sobi. A onda takve ne vide kao likove svojih književnih djela. Možda jer je ove druge lakše opravdati, lakše razumjeti ili lakše, na ovaj ili onaj način, imati.
Postoje li žene poput Lene kakvu bih ja voljela upoznati - jake žene koje svaku svoju odluku, bez obzira koliko moralna ili nemoralna u očima drugih bila, donose samo radi svog zadovoljstva i sreće, a ne zbog svoje tuge, osvete ili neke neostvarene priče?
Jer Lena nije takva žena. Ona sebi kaže - takva sam, grozna sam, čime pristaje na epitet koji joj nameće okolina. Nezadovoljna svojim životom, uvjerena je, ili je autor uvjeren, da bi je realizacija dugogodišnjeg ljubavničkog odnosa u nešto malo više javno, učinila sretnom. Kao da bi onda prestala biti takva. Grozna. Lena.
Je li to životno? Ili je vjerojatnije da bi se realizacija nerealiziranog nakon nekog vremena pretvorila u istu tihu misu kao u mnogim realizacijama prije ili poslije? Je li muškarac, koji je drugi dio tog nerealiziranog odnosa, toga svjesniji? Bi li Lena jednog dana izgovorila meni drage Krmpotićkine stihove, nijedna nas poslije blizina neće spojiti ko ova daljina? No u književnom tekstu se ne bismo trebali baviti onime što u njemu nije, pa to pitanje ostavljamo autoru da nam odgovori u nekoj možda sljedećoj priči.
Iako se Boris ogradio od svake namjere i sličnosti, meni je, dok sam čitala, prva književna asocijacija bila Krležina drama Leda. Kao i kod Krleže, i ovim pričama riječ je jednom izrazito dekadentnom društvu, gdje je svatko sa svakim, trenutno sada, ili nekad prije ili ima namjeru biti. A u središtu tih više-manje zamršenih odnosa je žena kojoj se svi dive Leda, odnosno Lena, kod Krleže jedna posve beznačajna, neka tamo žena, kod Borisa, možda ne baš neka tamo žena jer je itekako prisutna u svačijim životima, ali zapravo kad svi oni zatvore vrata svojih domova, ona ostaje sama, beznačajna i opet na kraju neka tamo tuđa i ničija žena.
Svi odnosi u pričama i u drami koja slijedi nakon njih su narušeni neiskrenošću, dugogodišnjim lažima, svi su se pretvorili u tihe mise, u odnose kojima protagonisti nakon svađa i nerazumijevanja samo slegnu ramenima i odlučujući pritom ostati u odnosu koji ne zadovoljava, ali je barem odnos, slegnu ramenima i kažu jedno bezizražajno, pomalo ironično- a sad, sport i glazba. I idemo dalje. Do novog sukoba. Do neke nove Lene. Jer kad se odnosi pretvore u slijeganje ramenima, uvijek je dobro da negdje tamo postoji neka Lena, Magdalena na koju se sve može svaliti, na koju se uvijek može baciti biblijski kamen optuživanja.
No, što je s drugim ženskim likovima u pričama i u drami koja se tematski nastavlja na priče? S onima za koje sam na početku rekla da su mi zanimljivije? Jesu li one bolje, lošije, pametnije od Lene, jesu li pametnije ili jače od svojih muškaraca?
Ona - lik iz drame Priča o nama je prototip tih ženskih likova. Ona je u braku sama, iako prividno nije bez partnera, subotom ujutro nakon kave čisti kuću, pravi objed, čuva dijete, gleda muževe možebitne prijevare, nosi se s njima na svoj način. I sama vara, što zbog samoće, što iz osvete, a što iz jednostavne želje da se osjeti ljubljenom.
I na kraju jedne jutarnje svađe kad se čini da su sve karte na stolu ili ispod njega i da ih više nitko nikad neće skupiti, kad se čini da je braku kraj, ulazi zajedničko dijete, slijedi poznato slijeganje ramenima i poziv na ručak i na zajedničko skupljanje rasutih karata života. A muškarac, u svojoj nemoći, neznanju i strahu pristaje na igru koja traje i traje.
Nisu li ti i takvi ženski likovi zapravo životniji od Leninog lika?
Iako je, prema autorovim riječima, to ispalo sasvim slučajno, to je ono što mi se sviđa u ovom konceptu njegove nove knjige. U prvom dijelu, u tih osam kratkih, jednim Novogodišnjim tulumom, uokvirenih priča, u središtu je jedna Lena sa svim gore spomenutim karakteristikama, a ove druge žene su nekako u njezinoj sjeni.
A ja kao čitateljica pomalo žalim što se autor nije malo više pozabavio njima. Jer se u njima krije stvarna snaga. U Ivani, Ani, Aniti. Čak su i njihova imena nekako obična. Nepomodna. Ali stalna. S njima ne možeš pogriješiti.
Onda slijedi drama, vrlo životna, dinamična, sažeta i napeta u kojem baš ta žena, te žene dolaze u prvi plan i kao da se krug nekako logično zatvorio. I ja sam kao čitateljica zadovoljna.
Svaki od tih ženskih likova je griješan na svoj način, samo je njihov privid prividniji pa se o njima toliko ne priča, njih se ne kamenuje, njima se toliko ne divi i ne zavidi. A one zapravo ženski lukavo i ustrajno lažu, varaju, manipuliraju, čekaju, daju svojim muškarcima privid da su oni ti koji odlučuju. I kad odlaze i kad im se vraćaju. I vladaju.
One su uvijek manje izložene na zajedničkom tulumu, u kuhinji pripremaju sendviče i pritom ogovaraju, manje plešu, više planiraju.
One su u očima drugih možda manje fatalne, ali su zapravo fatalnije, možda jer na kraju dana, pred jutro, samo jače sliježu ramenima i tiše, ali ustrajnije izgovaraju - a sad, sport i glazba.
RSS Feed