O „Parku slomljenih snova“ Valentine Vukman Zelić
„Postoji tren kad sve završava, a nama ostaje samoća“
Zapisao: Boris Njavro
„Postoji tren kad sve završava, a nama ostaje samoća“
Zapisao: Boris Njavro
Do mene su prvo došle njene pjesme, a tek iza, upoznao sam i nju. Iako mi se, nakon čitanja njenih pjesama, već pomalo činilo kako upoznajem i nju. „O svemu tome netko je već ljepše pjevao…“ hrabro će i meni i svakome tko pročita njene pjesme, priznati u jednom od svojih stihova Valentina, ali i primamljivo odvesti i mene i nas u svoje stihove, u svoje snove o kojima ipak tako kao ona nitko nije pjevao.
Četiri su elementa, baš kao ona četiri „vječna“, koja nam se nameću u njenim stihovima; tišina, samoća, trenutak, ali i prolaznost, putovanje emocija, prostora i vremena kroz koje nas vodi u svojim pjesmama. Život je u njima kao neki „boulevar“, kao cesta, neki put…ili tek - park s nekom klupom, samoćom, tišinom i slomljenim snovima. Ljepota je to krhotina, fragmenti slika života koji ostaju tek u prividu sna i jave, gdje se možda nikad naći neće! „U obliku nevidljive sebe… Ne postoji vrijeme, postoje stihovi van svih vremena, van svih okvira…“, u svojim stihovima nije nas zaboravila prevesti na svoju stranu snova! Ne, uvela nas je u njih, slomljene, željne, u fragmentima… u krhotinama koje pronalazi u džepu. Stotine tih krhotina nalazi u svojim stihovima kroz tren, kroz samoću i tišinu. Putuje tražeći ih u prolaznosti i nalazi ih u svom stihu.
Njene riječi kažu puno, ostavlja nam trag u svom stihu, stihu punom slomljenih snova, ali… i detalji su tu nekog prolaznog trenutka, osjećaja koji ostaju u njenim stihovima, trenutka koji kod nje ipak postaje radost življenja. Tišina je ovdje nešto „kao kad poslije kiše zrak na buru zamiriše“, svijet oko sebe opisuje kao „laž koja postaje vrlina“, puno je tu i skrivene tuge, jer „gore je nešto vječno i trajno“, a dolje, „na dnu stanuje beskraj“.
Ipak i unatoč tom, ona je putnik, prirodan i prav, koji se pita „Hoće li tko razumjeti potragu za izgubljenim obalama?“ naglašavajući vječnu Heraklitovska neponovljivost trenutka lutajuće samoće, pjevajući o „odlascima iza kojih uvijek ostaje nemir“. U traženju i „očekivanju ljepote kojoj ne nalazi riječ“… traži, traži…i nalazi lijepe riječi za trenutak kojeg nam ljepota nudi. U tišini i samoći. Njene pjesme su putovanje, njeni stihovi su tren prolaznosti kojeg ona zaustavlja, bilježi svojom riječi. U pjesmi „Kad lanterne se gase“, pjesmi za pamćenje i stalno ponovno čitanje u ova naša užasno prolazna vremena, spojeno je sve, svi ključni elementi njene poezije, iako ih je lako pronaći i u drugim, kao „Buket za neznanca“ u kojoj pjeva o tajnovitosti litica Orsule, ili u pjesmi „Grafit“, kratkoj, ali jasnoj svakome tko je pročita.
Iako ih je odvojila u drugi dio ove knjige i posebno nazvala „Lovrine suze“, i to je nastavak njena stiha, ovaj put u prozi, kako sama naglašava, te je i ovaj dio njena potraga, ali i pronalaženja prave riječi za trenutak prolaznosti. Iznova tu su iste teme, asocijacije ljepote za tren, njene riječi o tišini, samoći, o snovima koji se ne mogu ukrasti… tu će zapisati i kao zaključiti „Vrijeme brzo prolazi, proći će i ovo…“ ali i kako „postoji tren kad sve završava, a nama ostaje samoća“!
Izašla je iz te samoće i tišine Valentina kroz ove stihove njene već četvrte zbirke pjesama, ponudivši nam u njima lijepe trenutke čitanja, ali i potrage, traženja i hvatanja trena prolaznosti oko nas, zaustavljanja i uživanja u ljepoti života kakav jest, prolazan, ali samo naš.
Četiri su elementa, baš kao ona četiri „vječna“, koja nam se nameću u njenim stihovima; tišina, samoća, trenutak, ali i prolaznost, putovanje emocija, prostora i vremena kroz koje nas vodi u svojim pjesmama. Život je u njima kao neki „boulevar“, kao cesta, neki put…ili tek - park s nekom klupom, samoćom, tišinom i slomljenim snovima. Ljepota je to krhotina, fragmenti slika života koji ostaju tek u prividu sna i jave, gdje se možda nikad naći neće! „U obliku nevidljive sebe… Ne postoji vrijeme, postoje stihovi van svih vremena, van svih okvira…“, u svojim stihovima nije nas zaboravila prevesti na svoju stranu snova! Ne, uvela nas je u njih, slomljene, željne, u fragmentima… u krhotinama koje pronalazi u džepu. Stotine tih krhotina nalazi u svojim stihovima kroz tren, kroz samoću i tišinu. Putuje tražeći ih u prolaznosti i nalazi ih u svom stihu.
Njene riječi kažu puno, ostavlja nam trag u svom stihu, stihu punom slomljenih snova, ali… i detalji su tu nekog prolaznog trenutka, osjećaja koji ostaju u njenim stihovima, trenutka koji kod nje ipak postaje radost življenja. Tišina je ovdje nešto „kao kad poslije kiše zrak na buru zamiriše“, svijet oko sebe opisuje kao „laž koja postaje vrlina“, puno je tu i skrivene tuge, jer „gore je nešto vječno i trajno“, a dolje, „na dnu stanuje beskraj“.
Ipak i unatoč tom, ona je putnik, prirodan i prav, koji se pita „Hoće li tko razumjeti potragu za izgubljenim obalama?“ naglašavajući vječnu Heraklitovska neponovljivost trenutka lutajuće samoće, pjevajući o „odlascima iza kojih uvijek ostaje nemir“. U traženju i „očekivanju ljepote kojoj ne nalazi riječ“… traži, traži…i nalazi lijepe riječi za trenutak kojeg nam ljepota nudi. U tišini i samoći. Njene pjesme su putovanje, njeni stihovi su tren prolaznosti kojeg ona zaustavlja, bilježi svojom riječi. U pjesmi „Kad lanterne se gase“, pjesmi za pamćenje i stalno ponovno čitanje u ova naša užasno prolazna vremena, spojeno je sve, svi ključni elementi njene poezije, iako ih je lako pronaći i u drugim, kao „Buket za neznanca“ u kojoj pjeva o tajnovitosti litica Orsule, ili u pjesmi „Grafit“, kratkoj, ali jasnoj svakome tko je pročita.
Iako ih je odvojila u drugi dio ove knjige i posebno nazvala „Lovrine suze“, i to je nastavak njena stiha, ovaj put u prozi, kako sama naglašava, te je i ovaj dio njena potraga, ali i pronalaženja prave riječi za trenutak prolaznosti. Iznova tu su iste teme, asocijacije ljepote za tren, njene riječi o tišini, samoći, o snovima koji se ne mogu ukrasti… tu će zapisati i kao zaključiti „Vrijeme brzo prolazi, proći će i ovo…“ ali i kako „postoji tren kad sve završava, a nama ostaje samoća“!
Izašla je iz te samoće i tišine Valentina kroz ove stihove njene već četvrte zbirke pjesama, ponudivši nam u njima lijepe trenutke čitanja, ali i potrage, traženja i hvatanja trena prolaznosti oko nas, zaustavljanja i uživanja u ljepoti života kakav jest, prolazan, ali samo naš.
RSS Feed